ZA ONE KOJI NE MOGU
39 KM, WINGS FOR LIFE, ZADAR, 2017
Matijini rezultati
Znam da najradije nitko od nas ne bi htio biti sudionik utrke, a isto tako znam da se nitko od nas nije ni tren dvoumio hoće li ići na utrku. Matija znam da je zahvalan od srca, ne samo zato što ćemo doći u njegovo ime i njegov život, već i zato što ćemo trčati. A, Matija je zaista volio trčati, uživati u tome i osjećati se slobodno. Snijeg, kiša, sunce, noć, jutro, idemo trčati.
Trčati stazama i putevima na kojima je Matija svakodnevno skupljao kilometre biti će svakome od nas neka uspomena. Netko je s njim samo trčao da razbistri um, netko je išao na prijateljski i bratski razgovor, netko je pak tražio inspiraciju. Matija, obogatio si nam život, pokazao što znači biti sin, veliki brat, pravi prijatelj i podrška. Tražio si stalno način kako biti učinkovitiji u vremenu s kojim raspolažeš i kako biti brži u tom istom vremenu.
Vjerujem kako je Matija sretan što ima predivnu obitelj, prijatelje i zajednicu koji ga nikad neće napustiti. Jedna od Matijinih izreka koje je volio citirati je: "Orao ne lovi muhe". Neka vas Matija inspirira da budete sutra bolji od danas i volite bez granica.
Zlatko, Valentin i Danijel
Došla je sama. Iznenada, bez najave, bez kapi kiše, bez upozorenja, bez šanse i prilike za suprostaviti joj se. Brzinom svjetlosti odvojila nas od tebe. Nismo mogli reagirati i pomoći ti jer zvuk koji je stigao do nas, sporiji je od nje. Ni po jednom zakonu nije fer da se ovo dogodilo tebi, a svi zakoni prirode u tvojem su se trkačkom koraku i muzici sa tvojih slušalica tada urotili protiv tebe, protiv nas. Jedan s drugim djelovali su bez greške. Zatvorili krug s najljepšim bićem na Zemlji i odveli te u nebo s najvećom brzinom koju svijet poznaje. Bez patnje i bola, bez treptaja i suze, samo s osmijehom, glazbom u ušima, pogledom na šumu, bijele oblake kroz kojih je sjalo sunce, jezero prepuno labudova, ti s majicom od svog poslijednjeg maratona, utrčao si u početak novoga života. Čak i bez kapi znoja. Bio si tek na petom kilometru od kuće, ni polovici onoga sto svakodnevno trčiš, zaustavila te na sekundu, odvojila od nas i podarila ti beskrajna i nova prostranstva koja samo tvoj tempo, tvoja snaga volje, tvoje snažno srce i pluća, i tvoja izdržljivost zaslužuju i mogu dokučiti. Bio si na petom kilometru, a sada u beskonačnosti koju je tako teško opipati i doseći jer vrijeme prokleto sporo prolazi, vrijeme o kojem svi pričaju da liječi sve i s kojim bi bol u svakom djeliću moje duše i bića trebala postati lakše podnošljiva. Ne nazirem novi događaj koji će mi jednakom brzinom život učinit sretnijim kao što mi je tom brzinom uzeo svaki smisao postojanja.
Čuvaj mi mjesto kraj sebe, nadam se da ću ga zaslužiti,
Viki